Professional Documents
Culture Documents
µ
Branko Cervar, Goran Erceg, Ivan LekiĆ
2013./2014.
i
ii
Sadrµzaj
PREDGOVOR v
OZNAKE vii
1 POVIJESNI PREGLED 1
1.1 EUKLID I NJEGOVI ELEMENTI . . . . . . . . . . . . . . . . 1
1.2 µ
SADRZAJ PRVE KNJIGE ELEMENATA . . . . . . . . . . . . . 8
1.3 PETI EUKLIDOV POSTULAT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
1.4 µ
NACELA AKSIOMATIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
1.4.1 Naµcelo neprotuslovnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
1.4.2 Naµcelo potpunosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
1.4.3 Naµcelo nezavisnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
2 APSOLUTNA GEOMETRIJA 25
2.1 AKSIOMI INCIDENCIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
2.2 AKSIOMI PORETKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
2.3 AKSIOMI KONGRUENCIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
2.4 AKSIOMI NEPREKIDNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63
2.5 AKSIOM O PARALELAMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
2.6 µ
ZADACI ZA VJEZBU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
µ
3 HIPERBOLICKA GEOMETRIJA 73
3.1 AKSIOM O PARALELAMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73
3.2 PARALELE I RAZILAZNI PRAVCI . . . . . . . . . . . . . . . . 77
3.3 ASIMPTOTSKI TROKUTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86
3.4 µ
FUNKCIJA LOBACEVSKOG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
3.5 µ
DVOPRAVOKUTNI CETVEROKUTI . . . . . . . . . . . . . . . 95
3.6 MEÐUSOBNI ODNOSI DVAJU PRAVACA U RAVNINI . . . . 104
3.7 µ
POINCAREOV MODEL HIPERBOLICKE GEOMETRIJE . . . 109
3.7.1 Opis modela i aksiomi (I); (II); (IV ) . . . . . . . . . . . 109
iii
iv µ
SADRZAJ
LITERATURA 153
PREDGOVOR
v
vi PREDGOVOR
OZNAKE
vii
viii UVOD
POVIJESNI PREGLED
1
2 POGLAVLJE 1. POVIJESNI PREGLED
Aristotel (4. st. pr. Kr.), koji je osnivaµc formalne logike, dao je teorijske
osnove na kojima se mogla zasnovati stroga deduktivnost geometrije.
P Q P )Q
> ? ?
? > >
? ? >
Sliµcno tome, pojmove u nekoj teoriji uvodimo de…nicijom preko drugih pojmova
µcije nam je znaµcenje poznato. No i njih je potrebno odrediti preko jednos-
tavnijih pojmova. Dakako i ovdje negdje moramo stati i neke pojmove moramo
jednostavno prihvatiti bez svo†enja na neke jednostavnije. Dakle,
- Po de…niciji . . .
- Po (prethodnom) koraku . . . (koji je dokazan)
- Po logiµckom pravilu. . .
Ne moµzemo odgovoriti na pitanje kako otkriti teorem, no moµzemo nauµciti kako
naµciniti dokaz. Glavna je tehnika uµcenje i praksa steµcena analizom dokaza drugih
autora. Nema univerzalne metode za nalaµzenje dokaza matematiµcke tvrdnje.
Ipak, nekoliko sugestija moµze pomoći u nalaµzenju dokaza: prvo, treba utvrditi
razumiju li se jasno svi pojmovi u iskazu teorema, ako je potrebno zapisati
te de…nicije; drugo, treba jasno razumijeti što su pretpostavke i što se treba
dokazati; treće, moµzda će pomoći prethodno dokazani teoremi; µcetvrto, ukoliko
je na†en teorem koji se moµze primijeniti, provjeriti paµzljivo moµze li se on zaista
primijeniti; peto, nacrtati sliku, moµzda ona pomogne (bar će se vizualizirati
problem).
Bilo je pokušaja da se sistematizira i aksiomatizira golemo
matematiµcko znanje i prije Euklida, ali tek je njemu to usp-
jelo, za tadašnje uvjete gotovo savršeno, i stoljećima je nje-
govo µcuveno djelo Elementi ostalo nepromijenjeno. Euklid
je µzivio od oko 330. - 275. pr. Kr. u Aleksandriji, kulturnom
i znanstvenom središtu tadašnjeg svijeta. Uz Arhimeda
i Apolonija jedan je od tri najveća grµcka matematiµcara.
Bio je pristaša Platonove …lozo…je. Smatra se da je mate-
matiµcko obrazovanje dobio u Ateni kod Platonovih uµcenika.
Euklid
Svoju je nastavnu i znanstvenu djelatnost razvio kao osnivaµc
i središnja liµcnost matematiµcke škole Museion u Aleksandriji.
Euklidovi Elementi 2 su bili toliko uspješni u izlaganju ele-
mentarne geometrije na aksiomatskoj osnovi, da su stoljećima bili nenadmašan
uzor stroge dedukcije. Sve do 18. stoljeća, a dijelom i u 19. stoljeću, oni su i
osnovni udµzbenik geometrije. Nije se saµcuvao izvorni tekst, niti tekstovi iz Eukli-
dovih vremena koji bi ukazivali na njih, već samo prijepisi iz kasnijih stoljeća u
kojima su sastavljaµci unosili svoja poboljšanja i primjedbe. Euklidovi Elementi
u Europu su došli preko prijevoda s arapskog poµcetkom 12. stoljeća. Smatra
se da je prvi prijevod naµcinio Adelard iz Batha3 , a me†u prvima je i pri-
jevod Hermana Dalmatinca4 (koji je popravio upravo Adelardov prijevod).
µ
o dijeljenju likova), Pseudaria (o pogrešnom zakljuµcivanju u matematici), Porizmi, Cunjos-
jeµcnice, O plohama, Phaenomena (o astronomiji), Optika i katoptrika (o perspektivi) i Sectio
canonis (20 teorema o glazbenim intervalima).
3 Adelard iz Batha (lat. Adelardus Bathensis, 1080. - 1152.), engleski matematiµc ar.
4 Herman Dalmatinac (1100. - 1160.), hrvatski matematiµc ar.
8 POGLAVLJE 1. POVIJESNI PREGLED
1.2 µ
SADRZAJ PRVE KNJIGE ELEMENATA
Za pitanja aksiomatskog zasnivanja geometrije najvaµznija je prva knjiga, jer su
u njoj skupljeni svi aksiomi na kojima se zasnivaju Elementi. Euklid zapoµcinje
svaku knjigu de…nicijama onih pojmova kojima se sluµzi u toj knjizi. Ukupno u
svim knjigama ima 118 de…nicija, a u prvoj knjizi ima ih 23. Poslije de…nicija
Euklid navodi postulate (5) i aksiome (5), a onda se iz njih dokazuju propozicije
(48).
Navedimo neke de…nicije (od njih 23) iz hrvatskog prijevoda:
(D-1) Toµcka je ono što nema djelova.
(D-2) Crta je duljina bez širine.
(D-3) Krajevi crte su toµcke.
(D-4) Duµzina je ona crta koja jednako leµzi prema toµckama na njoj.
(D-5) Ploha je ono što ima samo duljinu i širinu.
(D-6) Krajevi plohe su crte.
(D-7) Ravnina je ploha koja jednako leµzi prema duµzinama na njoj.
Promotrimo s današnjeg stajališta ulogu de…nicija. Rekli smo: svi pojmovi neke
aksiomatske teorije moraju se strogo podijeliti na osnovne pojmove, koji se
ne de…niraju, a µcija su svojstva implicitno dana aksiomima, i na izvedene
pojmove koji se de…niraju na temelju osnovnih pojmova.
5 Johan Ludvig Heiberg (1854. - 1928.), danski povjesniµcar matematike.
6 H. Menge, njemaµcki lingvist.
7 Sir Thomas Little Heath (1861. - 1940.), engleski matematiµc ar.
µ
1.2. SADRZAJ PRVE KNJIGE ELEMENATA 9
Propozicija 1.
1. Na danoj duµzini konstruiraj jednakostraniµcan trokut.
2. Neka je AB dana duµzina.
3. Na duµzini AB treba dakle konstruirati jednakostraniµcan t rokut.
4. Opišimo kruµznicu BCD sa središtem u A i radijusa AB i (P-3)
neka se, isto tako, sa središtem B i radijusom BA opiše
kruµznica ACE (P-3)
i od toµcke C u kojoj se kruµznice me†usobno sijeku
neka se do toµcaka A; B povuku duµzine CA, CD: (P-1)
Prop ozicija 1.
osnovicu i leµze izme†u istih paralela (Propozicija 41). Isto tako i kvadrat s
dijagonalom GB dvostruko je veći od trokuta 4F BC (Propozicija 41.).
Dakle, paralelogram s dijagonalom BL jednak je kvadratu s dijagonalom GB:
65 = 64?
Peti p ostulat.
(PP) Neka je a proizvoljni pravac, A toµcka van njega, tada u ravnini odre†enoj
njima, kroz toµcku A moµzemo povu´ci toµcno jedan pravac koji ne sijeµce dani
pravac.
0
Pokaµzimo da su b i d razliµciti pravci. Zaista, jer je < 2R i = 2R
0
imamo da je < , pa su zaista d i b razliµciti pravci. Budući d ne sijeµce a; a po
postulatu (PP) on je i jedini takav pravac, slijedi da pravac b mora sjeµci pravac
a, dakle vrijedi postulat (P-5).
!
(b) Neka je M toµcka van pravca a i neka je M P okomica iz M na a:U toµcki M
!
dignimo okomicu b na M P (Propozicija 11): Pravci a i b se ne sijeku. Naime,
1 0 John Plaifaire (1748.-1819.), škotski matematiµcar).
16 POGLAVLJE 1. POVIJESNI PREGLED
Proklov "dokaz".
Neka su a; b; c dani pravci kao na slici, dakle + < 2R: Nanesimo na pravcu c
u toµcki B kut i neka je tako dobiveni pravac d. Tada je b 6= d (u protivnom
bi bilo + = 2R; po Propoziciji 13). Po Propoziciji 28 su a i d paralelni
1 1 Proklo (410. - 485.), jedan od posljednjih uµcitelja u atenskoj školi.
1 2 Posidon iz Rhodosa (135. pr. Kr. - 51. pr. Kr.), grµcki …lozof, astronom i matematiµcar.
Osnovao školu u Rhodosu.
1.3. PETI EUKLIDOV POSTULAT 17
Kako Prokla, tako i Euklida potom preuzimaju Arapi13 (i samo oni) koji ga
u 8. i 9. stoljeću prevode i komentiraju. Dakako, i u tim "dokazima" previd
je u korištenju neke tvrdnje koja je ekvivalentna Petom postulatu. Tako je
npr. Nasir al-Din Tusi14 pokušao dokazati Peti postulat pretpostavljajući
egzistenciju pravokutnika. Tek koncem 15. i poµcetkom 16. stoljeća europski
matematiµcari usvojili su sva arapska matematiµcka znanja i zapoµceli s novim
otkriµcima. Tako je Tusijeve rezultate objelodanio je John Wallis15 , koji i sam
pokušava "dokazati" Peti postulat. On se koristi aksiomom (Wallisov postulat):
Postoje sliµcni trokuti.
Dakako, to je još jedan ekvivalent Petom postulatu.
C F
D
- -
-
A E B
Saccherijev µc erverokut.
Lambert; sliµcno Saccheriju, promatra µcetverokut koji ima tri prava kuta (tzv.
Lambertov µcetverokut - polovica Saccherijevog µcetverokuta), a za µcetvrti uzima
da moµze biti pravi, tupi ili šiljasti.
D C
A B
Lamb ertov µc erverokut.
Svo troje, Saccheri, Lambert, Legandre bili su uvjereni da se Peti postulat moµze
dokazati. Poµcetkom 19. stoljeća pojavljuju se prva razmišljanja da je Peti
postulat nezavisan.
Me†u prvima i najznaµcajni je svakako Gauss20 .
Gauss se vrlo rano zainteresirao za problem Petog postulata. Godine 1815.
dolazi na ideju da se Peti postulat ne da dokazati, tj. da nije zavisan o ostalim
aksiomima. Godine 1816. dolazi do zakljuµcka da je neeuklidska geometrija
neproturjeµcna. Ne µzeleći proturjeµciti dotadašnjim rezultatima, svoje radove ne
objavljuje - o njima znademo iz njegova dnevnika koji je je poµceo voditi u svojoj
19. godini.
!
Evo njegove de…nicije paralelnih pravaca: Kaµzemo da je pravac AM paralelan
!
s pravcem BN ako oba pravca leµze u istoj ravnini i ne sijeku se ali svaki pravac
! ! !
povuµcen toµckom A izme†u pravaca AM i AB sijeµce pravac BN .
Navedimo neke njegove rezultate. Dokazao je: de…nicija paralelnih pravaca ne
ovisi o izboru toµcaka A i B; da je relacija "biti paralelan" simetriµcna i tranzi-
tivna; svakom toµckom izvan danog pravca prolaze dvije paralele s tim pravcem,
jedna prema jednom kraju, a druga prema drugom kraju; limes kruµznica kojima
r ! 1 (tj. središte ! 1), a koje uvijek prolaze kroz istu odabranu toµcku nije
pravac nego krivulja - paracikl ; geometrijsko mjesto toµcaka jednako udaljenih
od danog pravca s iste strane nije pravac nego krivulja - hipercikl ; postoji ap-
solutna jedinica duljine (tj. geometrijskim naµcinom moµzemo de…nirati duµzinu
kojom mjerimo ostale); u euklidskoj geometriji mjerenje kutova je apsolutno
dok mjerenje duµzina nije; uvodi konstantu k koju moµze geometrijski de…nirati;
ako k ! 1, onda na limesu dobivamo euklidsku geometriju; pokazuje da je za
danu kruµznicu radijusa r njezin opseg O = 2 k sh kr ; trokut s kutovima ; i
2 2
ima je površinu P = k [ ( + + )] = k :
to nije uspjelo odlazi na studij u Beµc. Već kao student javlja ocu da je uspio
dokazati Peti postulat - otac ga je odvraćao od tog rada jer je sam potrošio
dvadesetak godina svog µzivota na tom problemu. Uvidio je brzo pogrešku u
svom radu i poµcinje nasluµcivati da je aksiom o paralelama nezavisan. 1823.
godine javlja ocu da je našao relaciju izme†u kuta paralelnosti i duµzine koja
mu odgovara - otkrivena je neeuklidska geometrija. Bilo mu je tada tek 21 go-
dina i pitanjem paralela bavio se tek 3-4 godine. Dakako, pomoglo je i kritiµcko
promišljanje njegova oca. Godine 1829. predoµcio je ocu potpuni nacrt svoje
teorije koji ovaj nije razumio i kada je uvidio da oca nije pridobio za svoje ideje
predlaµze da rad pošalju na prosudbu Gaussu - znao je da će otac uvaµziti njegovo
mišljenje. Zbog toga, 1831. godine, piše rad kao dodatak oµcevom radu Tanta-
men 23 . Taj rad je imao 26 strana - glasoviti Appendix - i otac ga šalje Gaussu
na prosudbu. Gaussov odgovor, u kojem je pohvalio rad i da se izloµzene ideje
u potpunosti podudaraju s njegovim rezultatima starim već tridesetak godina,
jako je obradovao oca, ali ne i Jánosa. On nije mogao niti htio vjerovati da je
Gauss samostalno i prije njega došao do neeuklidske geometrije - ukratko mislio
je da je pokraden. Poslije se uvjerio da nije tome tako - ali ostalo je ogorµcenje
što Gauss nije javno istaknuo vaµznost njegova rada. I s radom Lobaµcevskog bio
je upoznat. Na jedan rad Lobaµcevskog upozorio je Gauss njegova oca, a ovaj
njega. Isprva se divi tom radu i kako se on podudara s njegovim Appendixom,
potom opet sumnja da je pokraden. Daje i neke oštroumne primjedbe - od nekih
bi i odustao da je poznavao ostale radove Lobaµcevskog.
1.4 µ
NACELA AKSIOMATIKE
Najteµze je bilo riješiti se zornosti u geometriji koja µcesto pomaµze, ali je u aksiom-
atiziranju geometrije bila smetnja. Zor je svoju ulogu odigrao kod izdvajanja
osnovnih pojmova, kod uoµcavanja tvrdnji koje treba dokazati, ali kod samog
dokazivanja se mora potpuno eliminirati. Kod Hilbertove aksiomatike zor je
potpuno eliminiran, slike nisu potrebne. Hilbert radi potpuno apstraktno.
Aksiomatsko zasnivanje bilo koje matematiµcke teorije u poµcetku traµzi da se
odrede osnovni pojmovi i osnovne tvrdnje - aksiomi. Osnovnim pojmovim i
aksiomima odredili smo aksiomatiku te matematiµcke teorije. Pomoću osnovnih
pojmova de…niraju se svi ostali izvedeni pojmovi te teorije, a sve tvrdnje se
izvode iz aksioma. Za sistem aksioma, koji se moµze proizvoljno odabrati, moraju
vrijediti sljedeća naµcela: naµcelo neprotuslovnosti, naµcelo potpunosti i naµcelo
nezavisnosti.
APSOLUTNA
GEOMETRIJA
(V ) - aksiom paralelnosti VE
Naša razmatranja ograniµcit ćemo na planimetriju i kada govorimo o geometriji
25
26 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
AKSIOM (VE ) Toµckom van pravca prolazi najviše jedan pravac koji ga ne
sijeµce.
AKSIOM (VH ) Toµckom van pravca prolaze bar dva pravca koji ne sijeku
taj pravac.
i potom izgradimo geometriju u kojoj vrijede i prve µcitiri grupe aksioma do-
bivamo geometriju koja se naziva elipiµcka geometrija. Model te geometrije
je sferna geometrija. Eliptiµckom geometrijom se nećemo posebno baviti već
samo ukazati na neke tvrdnje apsolutne geometrije koje u njoj nisu istinite. Npr.,
ranije izreµcena tvrdnja apsolutne geometrije o zbroju kutova trokuta u eliptiµckoj
geometriji nije istinita. U eliptiµckoj geometriji vrijedi tvrdnja + + > 2R:
2.1. AKSIOMI INCIDENCIJE 27
AKSIOM (I1 ): Za svake dvije toµcke postoji pravac koji prolazi njima.
AKSIOM (I2 ): Za svake dvije toµcke postoji najviše jedan pravac koji prolazi
njima.
AKSIOM (I3 ): Na svakom pravcu leµze bar dvije toµcke; postoje bar tri nekoli-
nearne toµcke.
AKSIOM (I4 ): Za svake tri nekolinearne toµcke postoji ravnina u kojoj leµze te
toµcke. U svakoj ravnini leµzi bar jedna toµcka.
AKSIOM (I5 ): Za svake tri nekolinearne toµcke postoji najviše jedna ravnina
u kojoj leµze te toµcke.
AKSIOM (I6 ): Ako dvije toµcke pravca leµze u ravnini onda sve toµcke tog pravca
leµze u toj ravnini.
AKSIOM (I7 ): Ako dvije ravnine imaju jednu zajedniµcku toµcku onda one imaju
još bar jednu zajedniµcku toµcku razliµcitu od prve.
B
A
Eliptiµc ka geom etrija incidencije triju toµc aka.
Sve dvoµclane podskupove fA; Bg, fB; Cg i fA; Cg nazovimo "pravcima" a inci-
denciju interpretirajmo na naµcin: "toµcka" leµzi na "pravcu" ako je ona element
"pravca". Npr., "toµcka" A leµzi na "pravcu" fA; Bg jer je A 2 fA; Bg, a ne
leµzi na "pravcu" fB; Cg jer A 2
= fB; Cg: Oµcito su ispunjeni aksiomi incidencije.
Budući se svaka dva pravca sijeku, tj. vrijedi aksiom (VR ), zaista se radi o
eliptiµckoj geometriji.
Eliptiµcka geometrija incidencije triju pravaca.
Promotrimo skup fa; b; cg i njegove elemente nazovimo "pravcima". "Toµcke"
neka su svi dvoµclani poskupovi: fa; bg; fb; cg i fa; cg: Neka je incidencija opet
interpretirana inkluzijom. Npr., "toµcka" fa; bg je incidentna sa "pravcem" a i
"pravcem" b: Ovaj model je izomorfan modelu eliptiµcke geometrije incidencije
triju toµcaka. Taj izomor…zam je dan sa
A ! fa; bg fA; Bg ! b
B ! fb; cg fB; Cg !c
C ! fa; cg fA; Cg ! a
Primjetimo da "toµcka" A leµzi samo na "pravcima" fA; Bg i fA; Cg i da pridruµzena
"toµcka" fa; bg leµzi na pridruµzenim "pravcima" a i b: Sliµcno se provjerava da je
incidencija saµcuvana i za "toµcke" B i C:
1 Geometrija incidencije sa konaµcno mnogo toµcaka naziva se konaµc na geometrija.
2.1. AKSIOMI INCIDENCIJE 29
!
Pokaµzimo da dvije P i Q toµcke iz A odre†uju jedinstveni pravac P Q: Ako su P
i Q dvije razliµcite toµcke iz A (Aksiomi (I1 ) i (I2 ) vrijede), onda postoji pravac
koji prolazi njima (i koji je razliµcit od l1 ): Ako je P toµcka iz A a Q1 beskonaµcna
!
toµcka pravca [q] tada ili P leµzi na q pa je P Q = q; ili, po Aksiomu (VE ) toµcka P
leµzi na jedinstvenom pravcu p; p )( q: Kako i Q leµzi na p (po de…niciji incidencije
!
za beskonaµcne toµcke) imamo da je P Q = p: Ukoliko su P i Q beskonaµcne toµcke
one leµze na l1 :
Osim toga, izgradnja modela A jamµci da na svakom pravcu, razliµcitom od l1 ;
leµze bar tri razliµcite toµcke. Pokaµzimo da i na l1 leµze bar tri razliµcite toµcke.
Budući da A postoje tri nekolinearne toµcke A; B i C (po Aksiomu (I3 ) za A)
! ! !
njima su jednoznaµcno odre†ena tri razliµcita pravca p = AB; q = BC i r = CA:
Lako se pokaµze da su nihove beskonaµcne toµcke P1 ; Q1 i R1 tri razliµcite toµcke
pravca l1 :
Konaµcno, lako se pokazuje da i Aksiom (I3 ) u A vrijedi.
Napomenimo da Euklidsku geometriju incidencije µcetriju toµcaka, to je i a…na
ravnina, moµzemo ilustrirati punim crtama na narednoj slici. Njezino projektivno
upotpunjenje (tu su beskonaµcne toµcke E; F i G; a pravac l1 je crtkana kruµznica)
je Fanova geometrija.
TEOREM 2.1.4 Dva razliµcita pravca ili nemaju zajedniµckih toµcaka ili imaju
toµcno jednu zajedniµcku toµcku.
TEOREM 2.1.5 Dvije razliµcite ravnine ili nemaju zajedniµckih toµcaka ili imaju
zajedniµcki pravac na kojem leµze sve njihove zajedniµcke toµcke.
32 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
TEOREM 2.1.6 Ravnina i pravac koji s njom nije incidentan ne mogu imati
više od jedne zajedniµcke toµcke.
TEOREM 2.1.7 Kroz pravac i toµcku koja ne leµzi na njemu prolazi jedna i
samo jedna ravnina.
DOKAZ. Neka su dani pravac p i toµcka A koja ne leµzi na njemu. Treba dokazati
da postoji jedna jedina ravnina u kojoj leµze dana toµcka A i dani pravac p:
(1) Po Aksiomu (I3 ) postoje dvije razliµcite toµcke B i C na pravcu p:
(2) Toµcke A; B; C ne leµze na jednom pravcu.
U suprotnom, postojao bi pravac q na kojemu one leµze, dakle imali bi da toµcke
B i C leµze na q; i po Aksiomu (I2 ) bilo bi p = q: Slijedi da je i A toµcka koja leµzi
na pravcu p; a to je u protuslovlju s našom pretpostavkom.
(3) Toµckama A; B; C je jednoznaµcno odre†ena ravnina koja ih sadrµzi (Napom-
ena 2.1.2).
(4) Ravnina sadrµzi pravac p:
Kako ravnina sadrµzi dvije razliµcite toµcke B i C pravca p; po Aksiomu (I6 );
ona sadrµzi i pravac p:
(5) Ravnina je jedina takva ravnina.
2.1. AKSIOMI INCIDENCIJE 33
TEOREM 2.1.8 Kroz dva razliµcita pravca, koji imaju jednu zajedniµcku toµcku,
prolazi toµcno jedna ravnina.
Teorem 2.1.9.
AKSIOM (II4 ) (Paschov aksiom) Neka je dan trokut 4ABC i pravac p u istoj
ravnini koji ne prolazi niti jednim njegovim vrhom. Ako p sijeµce stranicu
AB onda p sijeµce toµcno jednu od preostalih dviju stranica trokuta.
Paschov aksiom .
TEOREM 2.2.2 Ako su A i C dvije razliµcite toµcke, onda postoji toµcka B takva
da vrijedi (A-B-C):
!
(5) Pravac DF leµzi u ravnini :
Toµcke D i F leµze u ravnini pa po Aksiomu (I6 ) i pravac odre†en tim toµckama
leµzi u toj ravnini.
Teorem 2.2.2.
! !
(6) Pravci DF i ED leµze u istoj ravnini i razliµciti su.
! !
Naime, ukoliko je DF = ED = a tada toµcke D; E i F leµze na pravcu a: Budući
je (A-D-E); postoji pravac b koji sadrµzi toµcke A; D i E: Dobili smo da razliµcite
toµcke D i E leµze na pravcu a i na pravcu b; i po Aksiomu (I1 ); imamo a = b: Time
smo dobili da su D; A i C kolinearne toµcke, a to je u protuslovlju s pokazanim
!
u (1): toµcka D ne leµzi na pravcu AC.
!
(7) Pravac DF ne sijeµce duµzinu EC:
!
Pretpostavimo suprotno, tj. da pravac DF sijeµce duµzinu EC: To znaµci da postoji
! !
toµcka G pravca DF takva da je (E-G-C): Vrijedi da toµcka G pripada pravcu EC
! ! !
i G 6= F: No sada razliµcite G; F pripadaju razliµcitim pravcima DF ; EF = EC;
što je u protuslovlju s Teoremom 2.1.4.
!
(8) Pravac DF sijeµce duµzinu AC u nekoj toµcki unutarnjoj toµcki B:
! !
Primjenimo Aksiom (II4 ) na trokut 4ACE i pravac DF : Pravac DF sijeµce
stranicu AE (po (3)) i ne sijeµce stranicu EC (po (7)) pa mora sjeći stranicu AC
u nekoj unutarnjoj toµcki B:
Dakle, postoji toµcka B takva da je (A-B-C):
TEOREM 2.2.3 Od tri razliµcite toµcke pravca jedna i samo jedna je izme†u
ostalih dviju.
! !
Primjenimo Aksiom (II4 ) na trokut 4BCG i pravac AD: Pravac AD sijeµce
stranicu BG u unutarnoj toµcki D (po (3)) i ne sijeµce stranicu BC (lako se
pokaµze!) pa mora sjeći stranicu CG u unutarnjoj toµcki E; tj. (C-E-G):
Teorem 2.2.3.
TEOREM 2.2.4 Ako toµcka B leµzi izme†u toµcaka A i C; a toµcka C leµzi izme†u
toµcaka B i D; tada toµcke B i C leµze izme†u toµcaka A i D:
Teorem 2.2.4.
4
Dokaµzimo tvrdnju
)
(A-B-C)
) (B-C-D):
(A-C-D)
(1) Toµcke A; B; C i D leµze na jednom pravcu p:
Po Aksiomu (II1 ) iz (A-B-C) slijedi da su A; B i C kolinearne toµcke, a iz (A-
C-D) da su A; C i D kolinearne toµcke. Ti pravci imaju dvije zajedniµcke toµcke
!
pa sve toµcke A; B; C i D leµze na istom pravcu AD; oznaµcimo ga sa p:
F
G
H
A B C D
Teorem 2.2.5.
(2) Postoji toµcka F koja ne leµzi na pravcu p (po Aksiomu (I3 )):
(3) Postoji unutarnja toµcka G duµzine BF ; tj. vrijedi (B-G-F ) (po Teoremu
2.2.2).
! !
(4) Dokaµzimo da je CF 6= F B:
! !
Naime, kad bi bilo CF = F B onda bi toµcke B; G; F i C leµzale na pravcu
! !
CF = F B: No, s druge strane toµcke B i C leµze na pravcu p pa bi zbog Aksioma
(I2 ) i toµcka F leµzala na pravcu p; što je u protuslovlju s (2).
! !
(5) Po izboru toµcke F je CF 6= AD = p:
!
(6) Pravac CF ne sijeµce duµzinu AB:
!
Naime, u protivnom bi postojala toµcka K na pravcu CF i vrijedilo bi (A-K-B):
! !
No to bi znaµcilo da se razliµciti pravci CF i AD sijeku u dvije razliµcite toµcke K
i C; a to je nemoguće:
!
(7) Pravac CF ne sijeµce duµzinu BG.
! !
U protivnom se razliµciti pravci CF i F B sijeku u dvije razliµcite toµcke, a to je
nemoguće.
!
(8) Pravac CF ne sijeµce ni duµzinu AG:
!
U protivnom bi, primjenom Aksioma (II4 ) na trokut 4ABG i pravac CF ; dobili
!
da pravac CF mora sjeći ili AB ili BG; a pokazali smo već u (6) i (7) da to nije
istina.
(9) Postoji toµcka H takva da je (D-H-G):
! !
Primjenimo Aksiom (II4 ) na trokut 4ADG i pravac CF . Pravac CF sijeµce
stranicu AD u unutarnjoj toµcki (po polaznoj pretpostavci je (A-C-D)) i ne
) )
4 Zapis /
(A-B-C) /
(A-B-C)
tvrdnji ) (B-C-D); ) (A-B-D) sugerira naziv
/
(A-C-D) /
(A-C-D)
Drugi teorem o kraćenju.
40 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
KOROLAR 2.2.6 Izme†u bilo kojih dviju toµcaka pravca leµzi prebrojivo mnogo
toµcaka.
TEOREM 2.2.8 Svaka toµcka O pravca p dijeli skup svih toµcaka pravca p ra-
zliµcitih od O u dvije klase tako da svake dvije toµcke iz iste klase leµze s iste strane
toµcke O, a svake dvije toµcke iz razliµcitih klasa leµze s razliµcitih strana toµcke O.
De…nicija 2.2.10.
TEOREM 2.2.11 Svaki pravac p ravnine dijeli sve toµcke te ravnine koje ne
leµze na pravcu p na dvije klase tako da su svake dvije toµcke iz iste klase s iste
strane pravca p, a svake dvije toµcke iz razliµcitih klasa su s razliµcitih strana prav-
ca p.
Pretpostavimo suprotno tvrdnji, tj. neka p sijeµce BC: Tada primjenom Aksioma
(II4 ) na trokut 4ABC i pravac p zakljuµcujemo da p sijeµce ili AC ili sijeµce AB,
što je nemoguće jer smo pošli od pretpostavke da pravac p ne sijeµce niti AB ni
AC:
(B) Dokaµzimo: ako su B; C 2 K2A tada B i C leµze s iste strane pravca p:
Iz B; C 2 K2A slijedi da pravac p sijeµce i duµzine AB i AC.
Sluµcaj B = C je oµcit pa pretpostavimo da je B 6= C i promotrimo sljedeće
sluµcajeve:
(B1) A, B i C su kolinearne toµcke.
ravnine koja prolazi tim pravcima, razliµcite od vrha kuta O i koje ne leµze na
polupravcima h i k podijeljene su kutom \hOk na dva podruµcja:
(1) sve toµcke koje leµze s iste strane pravca hOh kao i k, a ujedno leµze s iste
strane pravca kOk kao i h nazivaju se unutarnjim podruµcjem kuta \hOk;
(2) sve ostale toµcke ravnine nazivamo vanjskim podruµcjem kuta \hOk.
De…nicija 2.2.14.
Lako se pokazuje da pravci hOh i kOk dijele ravninu na µcetiri me†usobno dis-
junktna podruµcja. Ta podruµcja su unutarnja podruµcja kutova \hOk, \hOk,
\hOk i \hOk. Nadalje, lako se pokazuje da vrijedi sljedeći teorem.
TEOREM 2.2.17 Neka je dan kut \hOk. Svaki polupravac l koji je izme†u
h i k sijeµce svaku duµzinu AB za koju je A 32 h i B 32 k. Vrijedi i obrat: svaki
polupravac l s poµcetnom toµckom u vrhu kuta \hOk koji sijeµce svaku duµzinu AB,
za koju je A 32 h, B 32 k; je izme†u h i k.
Odaberimo toµcku C 32 h.
46 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
Promotrimo trokut ABC i pravac lOl. Po Aksiomu (II4 ) pravac lOl sijeµce
ili BC ili AB. Prema Teoremu 2.2.15 svaka unutarnja toµcka duµzine BC je
unutarnja toµcka kuta \kOh. Kako lOl leµzi u unutarnjem podruµcju kutova
\hOk i \hOk mora pravac lOl sjeµci duµzinu AB.
(B) Dokaµzimo obrat.
Neka je sada dan kut \hOk; unutarnja toµcka C tog kuta te toµcka A na kraku h:
Ne moµzemo sada zakljuµciti da postoji toµcka B na kraku k takva da je (A-C-B).
Ilustrirajmo to (ravninskim) modelom koji se naziva Kleinov disk. To je hiper-
boliµcki model (vrijede aksiomi incidencije poretka i svakom toµckom van danog
pravca prolaze bar dva pravca koji ne sijeku dani pravac). Toµcke u tom modelu
2.3. AKSIOMI KONGRUENCIJE 47
su sve unutarnje toµcke kruµznice, a pravci sve tetive te kruµznice (dakako, bez
rubnih toµcaka). Incidenciju i poredak interpretiramo na standardni (euklidski)
naµcin.
Kleinov disk.
0 0
(4) Po Aksiomu (III1 ) na polupravcu k postoji toµcka C tako da vrijedi A0 C 0
AC.
2.3. AKSIOMI KONGRUENCIJE 49
Teorem 2.3.1.
Teorem 2.3.3.
!
(1) Na polupravcu h0 = A0 B 0 odaberimo toµcku C 00 tako da je BC B 0 C 00 i
0 0 00 0 00 0
(A -B -C ). Toµcke B i C su s iste strane toµcke A .
(2) Imamo (A-B-C) i (A0 -B 0 -C 00 ) te AB A0 B 0 i BC B 0 C 00 pa po Aksiomu
(III3 ) slijedi AC A0 C 00 .
(3) Kako je po pretpostavci AC A0 C 0 i jer je AC A0 C 00 (po (2)), to po
Teoremu 2.3.1 slijedi C 0 = C 00 , tj. BC B 0 C 0 i (A0 -B 0 -C 0 ).
Trokut 4ABC ima šest odredbenih elemenata: tri stranice AB; AC; BC i tri
kuta \CAB; \ABC; \ACB koja ćemo oznaµcavati redom sa \A; \B; \C:
Teorem 2.3.5.
jednaka (imaju dvije zajedniµcke toµcke, Aksiom (II2 )). To znaµci da bi toµcke
A0 ; B 0 i C 0 leµzale na nekom pravcu, a to je nemoguće.
(3) Za trokute 4ABC i 4A0 B 0 C 00 vrijedi AB A0 B 0 ; BC B 0 C 00 ; \B \B 0
i po Aksiomu (III5 ) slijedi \A \C 00 A0 B 0 :
(4) Konaµcno, imamo da je \A \C 00 A0 B 0 i \A \C 0 A0 B 0 pa polupravci
s istim poµcetkom u A0 koji prolaze razliµcitim toµckama C 0 i C 00 s iste strane
!
polupravca A0 B 0 odre†uju isti kut, što je u protuslovlju s Aksiomom (III4 ) :
Dakle, mora biti C 0 = C 00 , tj. BC B0C 0:
TEOREM 2.3.6 (K-S-K pouµcak) Ako za dva trokuta 4ABC i 4A0 B 0 C 0 vri-
jedi AB A0 B 0 ; \A \A0 i \B \B 0 ; onda je 4ABC 4A0 B 0 C 0 :
DOKAZ. Dokaµzimo da je AC A0 C 0 .
Pretpostavimo suprotno, tj. AC 6= A0 C 0 .
Teorem 2.3.6.
(1) Po Aksiomu (III1 ) postoji toµcka C 00 s iste strane toµcke A0 kao i C 0 takva
da vrijedi AC A0 C 00 .
! !
(2) Tada je oµcito C 0 6= C 00 , a onda je i B 0 C 00 6= B 0 C 0 .
(3) Za trokute 4ABC i 4A0 B 0 C 00 vrijedi AB A0 B 0 ; AC A0 C 00 i \A \A0
i po Aksiomu (III5 ) slijedi \B \A0 B 0 C 00 :
(4) Kako je i \B \A0 B 0 C 0 došli smo u protuslovlje s Aksiomom (III4 ).
Dakle, AC A0 C 0 pa primjenom prethodnog teorema zakljuµcujemo 4ABC
4A0 B 0 C 0 .
Teorem 2.3.7.
52 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
Teorem 2.3.8.
0 0 0
(1) Na polupravcima h; k; h; h ; k i h0 odaberimo redom toµcke A; B; C; A ;
0 0
B i C tako da vrijedi OA O0 A0 ; OB O0 B 0 i OC O0 C 0 :
(2) Uoµcimo trokute 4OAB i 4O0 A0 B 0 : Budući je \hOk \h0 O0 k 0 ; OA
O0 A0 ; OB O0 B 0 ti su trokuti kongruentni (po Teoremu 2.3.5), pa je posebno
\A = \A0 i AB A0 B 0 :
(3) Budući da je (C-O-A); (C 0 -O0 -A0 ); CO C 0 O0 i OA O0 A0 ; po Aksiomu
(III3 ) je CA C 0 A0 :(4) Uoµcimo sada trokute 4CAB i 4C 0 A0 B 0 . Budući da je
CA C 0 A0 ; AB A0 B 0 i \A = \A0 ; po Teoremu 2.3.5 je 4CAB 4C 0 A0 B 0
i posebno \C \C i BC
0
B0C 0:
(5) Sada primjenimo Teorem 2.3.5 na trokute 4COB i 4C 0 O0 B 0 (jer je OC
O0 C 0 ; BC B 0 C 0 i \C \C 0 ): Dobili smo 4COB 4C 0 O0 B 0 pa je \COB
0
\C 0 O0 B 0 ; tj. \hOk \h O0 k 0 :
TEOREM 2.3.12 (S-S-S pouµcak) Ako za dva trokuta 4ABC i 4A0 B 0 C 0 vri-
jedi AB A0 B 0 ; AC A0 C 0 i BC B 0 C 0 ; onda je 4ABC 4A0 B 0 C 0 :
54 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
!
DOKAZ. (1) Nanesimo kut \A u toµcki A0 ; ali sa suprotne strane pravca A0 B 0
nego što je C 0 (Aksiom (III4 )): Neka je C 00 odabrana tako da vrijedi AC A0 C 00
(po Aksiomu (III1 )):
Teorem 2.3.12.
Lem a 2.3.13.
\hOk \h O k :
00 00 00
Teorem 2.3.16.
DOKAZ. Neka su dana dva prava kuta \hOk i \h0 O0 k 0 i dokaµzimo \hOk
\h0 O0 k 0 :
Teorem 2.3.17.
Teorem 2.3.18.
Teorem 2.3.20.
Teorem 2.3.22.
Na slici je pravac p ekvator sfere, a toµcka P van njega je sjeverni pol. Svaki
pravac kroz pol P je okomit na ekvator.
TEOREM 2.3.24 Ako su dva pravca okomita na tre´ci pravac, onda se ta dva
pravca ne sijeku.
TEOREM 2.3.25 Ako dva pravca sijeku tre´ci pravac i tvore s njime kongru-
entne izmjeniµcne kutove, tada se ta dva pravca ne sijeku.
Teorem 2.3.25.
2.3. AKSIOMI KONGRUENCIJE 61
TEOREM 2.3.26 Ako su u ravnini dani pravac a i toµcka A van njega, onda
postoji bar jedan pravac b u ravnini koji prolazi toµckom A i ne sijeµce dani pra-
vac a:
Teorem 2.3.26.
! !
Neka je \(AB; b) prenešen kut \(BA; a) i to tako da su a i b s razliµcitih strana
!
pravca AB: Promotrimo pravac bAb. Po prethodnom teoremu zakljuµcujemo da
se pravci aBa i bAb ne sijeku.
od kuta \h0 O0 k 0 (i pisati \hOk > \h0 O0 k 0 ili \h0 Ok 0 < \hOk); ako postoji
polupravac l s poµcetkom u ishodištu polupravaca h i k tako da je (h-l-k) i \hOl
\h0 O0 k 0 .
Teorem 2.3.30.
!
(11) Odaberimo proizvoljnu toµcku T na polupravcu h = BE razliµcitu od E
(moguć je poredak (B-T -E) ili (B-E-T )). Sliµcno prethodnom dokazuje se da je
i T unutarnja toµcka kuta \CBF (dokaµzite, korisna vjeµzba).
(12) Time smo dokazali da je h unutar kuta \CBF pa vrijedi \CBF >
! !
\(BC; h): Budući vrijedi \(BC; h) \ACB dobili smo da je zaista \CBF >
\ACB:
Analogno se dokazuje da je vanjski kut \CBF veći i od drugog nesusjednog
kuta \CAB (dokaµzite, korisna vjeµzba!).
Cantorov aksiom tvrdi da postoji jedna jedina toµcka C (tzv. Cantorova toµcka)
takva da je (An -C-Bn ) ; za svaki n 2 N:
TEOREM 2.4.3 Pravac koji leµzi u istoj ravnini sa kruµznicom i prolazi un-
utarnjom toµckom te kruµznice sijeµce tu kruµznicu u dvjema toµckama.
DOKAZ. Neka je dana kruµznica k (O; r) i neka pravac p sijeµce k (O; r) u un-
utarnjoj toµcki P:
66 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
C1 P A D XF C Y E B
Teorem 2.4.3
(6) Odredimo na pravcu p toµcku C1 ; a s druge strane nego što je toµcka C tako da
vrijedi AC AC1 : Tada su trokuti 4OAC i 4OAD kongruentni (po Teoremu
2.3.5) pa je OC1 OC r; dakle i C1 je toµcka kruµznice k (O; r) :
(7) Trećeg sjecišta nema.
Pretpostavimo suprotno da postoji još jedna toµcka T na pravcu p i kruµznici
k (O; r) : Toµcka T moµze biti s iste strane od A kao i toµcka C, ili pak s iste strane
od A kao i toµcka C1 : Neka je T s iste strane toµcke A kao i C: Promotrimo trokute
4OAC i 4OAT: To su pravokutni trokuti koji su kongruentni pa je AT AC;
tj. T = C:
Dakle, Euklid je bio u pravu, Peti postulat jest pravi aksiom. Teorem 2.3.24 i
Aksiom (VE ) daju uobiµcajenu formulaciju aksioma o paralelama:
Toµckom van pravca prolazi toµcno jedan pravac koji ga ne sijeµce.
(za koji smo pokazali da je ekvivalentan Petom Euklidovom postulatu). Taj
jedinstveni pravac nazivat ćemo paralelom i da su pravci a i b paralelni oz-
naµcavat ćemo sa a k b:
Naveli smo već neke tvrdnje ekvivalentne Petom euklidovom postulatu (odnosno
Aksiomu (VE )): Ponovimo neke od njih (dokaµzite da su one ekvivalentne tvrdnje
s Petim Euklidovim postulatom, korisna vjeµzba) :
Pravac koji sijeµce jedan od dva pravca u istoj ravnini koji se ne sijeku,
sijeµce i drugi od ta dva pravca (Proklov ekvivalent).
Udaljenost izme†u dva pravca koji leµze u istoj ravnini a ne sijeku se je
konaµcna. (kod Proklova dokaza već nalazimo ovu formulaciju).
Geometrijsko mjesto toµcaka koje leµze s istih strana danog pravca i imaju
istu udaljenost od njega je opet pravac (Posidonije).
Suma kutova trokuta jednaka je 2R (Saccheri, Lambert, Legendre).
Za svaku toµcku unutar zadanog kuta moµze se pronaći pravac koji sijeµce
oba kraka (Legendre).
68 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
Dva pravca od kojih je jedan okomit a drugi kos prema trećem pravcu se
sijeku (Legendre).
Kroz tri nekolinearne toµcke moµze se uvijek povući kruµznica (F. Bolyai).
Sve tri visine trokuta sijeku se u jednoj toµcki.
Postoji trokut sa po volji velikom površinom.
Postoje sliµcni trokuti (Wallisov postulat).
Navedimo model Euklidske planimetrije - to je realna ravnina R2 . Toµcke su e-
lementi skupa R2 , a pravci skupovi p = f(x; y) 2 R2 j ax+by +c = 0; a; b; c 2 R;
a2 + b2 6= 0g: Pravce oznaµcavamo i sa p = [a; b; c]: Incidencija je interpretira na
naµcin: toµcka T = (x0 ; y0 ) leµzi na pravcu p = [a; b; c] ako je T 2 p; tj. ako
je ax0 + by0 + c = 0: Poredak moµzemo interpretirati na naµcin: toµcka T2 leµzi
izme†u toµcaka T1 i T3 ako vrijedi d(T1 ; T3 ) = d(T1 ; T2 ) + d(T2 ; T3 ); gdje je d
standardna metrika na R2 : Konaµcno, kongruenciju interpretiramo preko grupe
gibanja. To je grupa kojoj skup izvodnica µcine sve osne simetrije, a grupna
operacija je kompozicija. Poznata je µcinjenica da su to izometrije ravnine i
da grupu gibanja tvore nama poznata preslikavanja: osne simetrije, translacije,
poluokreti i rotacije. Kongruencija se interpretira na naµcin: dvije …gure su
kongruentne ako postoji gibanje koje jednu …guru preslikava na drugu. Ko-
risna je vjeµzba provjeriti da ovaj model udovoljava svim aksiomima Euklidske
planimetrije.
2.6 µ
ZADACI ZA VJEZBU
1. Na†ite model u kojemu vrijede aksiomi (I1 ); (I2 ); ali ne i (I3 ):
Dokaµzite:
2. Postoji tri razliµcita pravca koji ne prolaze istom toµckom.
3. Za svaki pravac postoji najmanje jedna toµcka koja ne leµzi na njemu.
4. Za svaku toµcku postoji najmanje jedan pravac koji ne prolazi njom.
5. Za svaku toµcku postoji najmanje dva pravca koji prolaze njom.
6. Svaka ravnina incidentna je s najmanje tri toµcke.
7. Za svaki pravac a postoji pravac b takav da pravci a i b ne leµze u istoj
ravnini.
9. Neka su "toµcke" sve toµcke na listu papira, "pravci" sve kruµznice koje
moµzemo nacrtati na tom listu, a "incidencija" znaµci da toµcka leµzi na
kruµznici. Provjerite jesu li su ispunjeni aksiomi incidencije i ako jesu koji
je aksiom o paralelama ispunjen.
10. Neka je dan model geometrije incidencije u kojem na svakom pravcu leµze
najmanje tri razliµcite toµcke. Koliko najmanje toµcaka i najmanje pravaca
taj model moµze imati. Ako je model euklidski, pokaµzite da on mora imati
najmanje 9 toµcaka i najmanje 12 pravaca.
11. Model geometrije incidencije ima 5 toµcaka. Naµcinite ga tako da za razliµcite
izbore "pravca" l i "toµcke" P vrijedi drugaµciji aksiom paralelnosti.
12. Neka je "toµcka" ure†eni par realnih brojeva (x; y) 2 R2 ; a "pravac" l skup
svih toµcaka (x; y) koji zadovoljavaju jednadµzbu ax + by + c = 0; gdje su
a; b realni brojevi takvi da je a2 + b2 > 0; tj.
l = f(x; y) 2 R R : ax + by + c = 0; a; b 2 R; a2 + b2 > 0g:
Toµcka (x; y) leµzi na pravcu l ako koordinate te toµcke udovoljavaju jed-
nadµzbu pravca. Dokaµzite da je ovaj model, nazivamo ga realna ravnina
i oznaµcavamo sa R2 , predstavlja model geometrije incidencije. Pokaµzite
da je to a…na ravnina (stoga se ovaj model naziva i realna a…na ravn-
ina) i odredite njezino projektivno upotpunjenje (koje nazivamo realna
projektivna ravnina).
13. Neka su "toµcke" sve toµcke jediniµcne sfere x2 + y 2 + z 2 = 1 (uobiµcajena
je iznaka S2 ); a "pravci" glavne kruµznice (tj. kruµznice kojima je središte
ujedno i središte sfere). Opet interpretiramo incidenciju na uobiµcajeni
naµcin. Dokaµzite da je to model geometrije incidencije.
14. Neka su "toµcke" sve toµcke unutar kruga x2 + y 2 < 1, a "pravci" sve
tetive. Neka incidencija znaµci da toµcka leµzi na tetivi u uobiµcajenom smislu.
Pokaµzite da li je to model geometrije incidencije (naziva se i Kleinov
disk). Koji aksiom paralelnosti vrijedi?
15. Ispitajte da li su ispunjeni svi aksiomi incidencije u Fanovoj geometriji.
16. Dokaµzite:
(a) (A-B-C) ^ (B-C-D) ) (A-B-D);
(b) (A-B-D) ^ (B-C-D) ) (A-B-C);
(c) (A-B-C) ^ (B-C-D) ) (A-C-D);
(d) (A-B-D) ^ (B-C-D) ) (A-C-D);
(e) (A-B-C) ^ (A-D-C) ) (A-D-B) _ (B-D-C):
17. Neka su A; B; C; D i M kolinearne toµcke te neka vrijedi (A-C-B); (A-D-B)
i (C-M -D): Dokaµzite da je (A-M -B):
18. Neka su A; B; C i D; kolinearne toµcke. Dokaµzite:
(a) :(B-A-C) ^ :(B-A-D) ) :(C-A-D):
70 POGLAVLJE 2. APSOLUTNA GEOMETRIJA
µ
HIPERBOLICKA
GEOMETRIJA
73
74 µ
POGLAVLJE 3. HIPERBOLICKA GEOMETRIJA
Oznaµcimo sa " = \(q; r). Neka je A toµcka na pravcu p tako da vrijedi \T AN < "
(2.6. Zadaci za vjeµzbu, Zadatak 35.).
Teorem 3.1.1.
TEOREM 3.1.2 Vanjski kut trokuta ve´ci je od sume dvaju nesusjednih un-
utarnjih kutova.
0
DOKAZ. Neka je vanjski kut trokuta 4ABC:
Teorem 3.1.2.
0
Tada je + = 2R: Prema Teoremu 3.1.1 je + + < 2R pa je + + <
0 0
+ ; tj. > + :
DOKAZ. Pretpostavimo suprotno, tj. da svi trokuti imaju istu sumu kutova.
Promotrimo 4ABC i odaberimo untrašnju toµcku D na stranici BC.
3.1. AKSIOM O PARALELAMA 75
Teorem 3.1.5.
(2) (B 0 -C 0 -C 00 ):
C C"
C'
γ
γ'
-
O
-
α β α' β'
-
-
!
Promotrimo trokut 4A0 B 0 C 0 i pravac A00 C 00 . Primjenom Aksioma (II4 ); pravac
!
A00 C 00 sijeµce stranicu A0 C 0 trokuta 4A0 B 0 C 0 u unutrašnjoj toµcki O. Vrijedi
(S-K-S)
4A00 B 0 C 00 4ABC: Promotrimo sada trokut 4OC 0 C 00 . Dobili smo da je
vanjski kut \A0 C 0 B 0 = trokuta 4OC 0 C 00 kongruentan nesusjednom unutarn-
jem kutu \OC C = , što je u protuslovlju s Teoremom 2.3.30.
00 0
(3) (B 0 -C 00 -C 0 ):
C C'
γ γ' C"
α β α' β'
A B A' A" B'
Teorem 3.1.6 (3).
(S-K-S)
Vrijedi 4A00 B 0 C 00 4ABC pa je zbog kongruentnosti ispunjeno:
\B A C
0 00 00
\BAC = ;
\A C B
00 00 0
\ACB = :
Promotrimo sada µcetverokut A0 A00 C 00 C 0 . Imamo da je
s(A0 A00 C 00 C 0 ) = + (2R ) + (2R )+ = 4R;
što je u protuslovlju s Teoremom 3.1.3.
Pseudokvadrat.
Teorem 3.1.7.
Teorem 3.2.1.
Teorem 3.2.2.
!
Kako je N A1 < N A2 vrijedi (N -A1 -A2 ) pa je T A1 unutarnji polupravac kuta
\N T A2 ; tj. \N T A1 < \N T A2 . Nadalje kako je suma kutova u trokutu manja
od 2R i \N = R zakljuµcujemo da je \N T A2 šiljasti kut.
!
TEOREM 3.2.3 Ako udaljenost noµzišta N okomice T N iz T na pravac p od
sjecišta A pravca p s varijabilnim pravcem a kroz T neograniµceno raste, tada
!
kut \(T N ; a) konvergira odre†enom kutu ! koji je manji od R. Svaki pravac a
!
koji prolazi kroz T i s polupravcem T N tvori kut ' < ! sijeµce p, a svaki pravac
!
b kroz T koji s polupravcem T N tvori kut ' !, ' R ne sijeµce p.
Teorem 3.2.3.
TEOREM 3.2.4 Ako je T bilo koja toµcka koja nije na pravcu p tada postoje
toµcno dva pravca q1 i q2 toµckom T , simetriµcna obzirom na okomicu iz T na p,
koji ne sijeku pravac p i imaju svojstvo da svaki pravac koji prolazi toµckom T
unutar onog kuta \(q1 ; q2 ) u kojem je okomica iz T na p, sijeµce pravac p; a svi
ostali pravci toµckom T ne sijeku pravac p.
Teorem 3.2.4.
DEFINICIJA 3.2.5 Neka je p bilo koji pravac i T bilo koja toµcka izvan njega
te P i A bilo koje toµcke pravca p: Tada ´cemo pravac q koji prolazi toµckom T zvati
paralelom s pravcem p kroz toµcku T u smjeru od P prema A; i pisati
T !
q k p; ako pravac q ne sijeµce p i ako svaki polupravac unutar kuta \(T P ; q) u
!
PA
kojem leµzi toµcka A sijeµce pravac p:
De…nicija 3.2.5.
T
TEOREM 3.2.6 Ako je q k p i T 0 6= T proizvoljna toµcka pravca q razliµcita od
K
T0
T , onda je i q k p.
K
T0
DOKAZ. Da bismo dokazali da je q k p treba dokazati da se q i p ne sijeku (što
K
je istinito), i da za proizvoljnu odabranu toµcku P na pravcu p svaki polupravac
! !
T 0 S unutar kuta \(T 0 P ; q) sijeµce pravac p. Razlikujemo dva moguća sluµcaja:
(T -T 0 -K) i (T 0 -T -K).
(A) Prvi sluµcaj: (T -T 0 -K).
! !
(1) Odaberimo proizvoljni polupravac T 0 S unutar kuta \(T 0 P ; q) gdje je S s
iste strane pravca p kao i T 0 . Ukoliko S leµzi na pravcu p tada je dokaz gotov, a
ako T 0 i S leµze s razliµcitih strana pravca p tada T 0 S sijeµce p i je opet je dokaz
gotov.
!
(2) Dokaµzimo da je S unutarnja toµcka \(T P ; q).
!
(2a) Budući je S unutarnja toµcka kuta \(T 0 P ; q), S je s iste strane pravca q
!
kao i P: Dakle, toµcka S je s iste strane pravca q kao i polupravac T P :
!
(2b) Treba još pokazati da je S s iste strane pravca T P kao i kraj K.
!
Pretpostavimo suprotno, tj. neka su S i K su sa suprotnih strana T P .
! !
Primjenimo Paschov aksiom (II4 ) na trokut 4P T T 0 i pravac SK : pravac SK
!
sijeµce duµzinu T P (toµcke S i K su sa suprotnih strana pravca T P ) i ne sijeµce
duµzinu T T 0 (protuslovlje s pretpostavkom (T -T 0 -K)) pa mora sjeći P T 0 . To
! !
znaµci da toµcka S leµzi sa suprotne strane pravca P T 0 nego polupravac T 0 K - što
je u protuslovlju s pretpostavkom da je S unutarnja toµcka kuta \P T 0 K:
! T
(3) Dokazali smo da je S unutarnja toµcka \(T P ; q) pa zbog q k p postoji toµcka
K
!
A u kojoj polupravac T S sijeµce p:
!
(4) Dokaµzimo da polupravac T 0 S sijeµce duµzinu P A u nekoj toµcki A0 .
!
Po Teoremu 2.2.17 polupravac T S sijeµce P T 0 u nekoj unutarnjoj toµcki R; tj.
!
(P -R-T 0 ) i R leµzi na T S. Vrijedi (R-S-A); jer bi u suprotnome, ako je (S-
!
R-A), toµcka S bi bila vanjska toµcka kuta \(T 0 P ; q) - protuslovlje s našom
pretpostavkom. Primjenimo sada Paschov aksiom (II4 ) na trokut 4P RA i
!
polupravac T 0 S : on mora sjeći stranicu P A u nekoj toµcki A0 :
3.2. PARALELE I RAZILAZNI PRAVCI 81
T0
Dakle, u ovom sluµcaju je zaista q k p.
K
(B) Drugi sluµcaj: (T 0 -T -K).
! ! !
Odaberimo proizvoljni unutarnji polupravac T 0 S kuta \(T 0 P ; T 0 K). Sluµcaj kad
je S na pravcu p i sluµcaj kada je S sa suprotne strane pravca p nego što je T 0
su oµciti. Razmotramo stoga sluµcaj kad su T 0 i S s iste strane pravca p.
!
(1) Prema Teoremu 2.2.17 polupravac T 0 S sijeµce duµzinu P T u nekoj unutarnjoj
toµcki S 0 .
(2) Odaberimo toµcku R sa suprotne strane od T 0 nego što je S 0 ; tj. neka vrijedi
(R-T 0 -S 0 ).
(3) Oznaµcimo sa Q toµcku za koju je (P -T -Q) i sa Q0 toµcku za koju je (R-T -Q0 ):
!
(4) R je unutarnja toµcka kuta \T 0 T Q pa je T R je unutarnji polupravac kuta
\T 0 T Q:
!
Toµcke R i T 0 leµze s iste strane pravca P T (u protivnom bi vrijedilo (R-S 0 -T 0 )),
!
toµcke R i P su s razliµcitih strana pravca T T 0 q (R i S 0 su sa razliµcitih strana
od q, a P i S 0 su s iste strane od q) i zaista je R je unutarnja toµcka kuta \T 0 T Q:
!
(5) Slijedi da komplementaran polupravac T Q0 leµzi unutar kuta \P T K.
T !
(6) No, po pretpostavci je q k p pa polupravac T Q0 sijeµce p u nekoj toµcki A.
K
!
(7) Promotrimo sada trokut 4P T A i pravac RS. Po Paschovom aksiomu (II4 )
taj pravac mora sjeći duµzinu P A u nekoj unutarnjoj toµcki A0 .
T0
Dakle, i u ovom sluµcaju je q k p.
K
Iz prethodnog teorema proizlazi da se uloga toµcke T moµze bez poteškoća zane-
mariti pa ima smisla nova oznaka q k p:
K
Teorem 3.2.7.
Teorem 3.2.8.
3.2. PARALELE I RAZILAZNI PRAVCI 83
!
(2) Toµcke A; B i C nisu kolinearne i neka je \KCB < \KCA: Tada je CB
!
unutarnji polupravac kuta \KCA i, jer je c k a; imamo da CB sijeµce pravac a
K
A0
0 0
u nekoj toµcki A : Sada su A ; B i C kolinearne toµcke i da je a k b; tj. a k b (po
K K
Teoremu 3.2.6) slijedi iz prethodnog sluµcaja.
84 µ
POGLAVLJE 3. HIPERBOLICKA GEOMETRIJA
! !
Sada je CA unutarnji polupravac kuta \KCB i jer je c k b mora CA sijeµci
K
!
pravac b u nekoj toµcki B 0 : Neka je AS unutarnji polupravac kuta \BAK: Ako
je \SAK < \B 0 AK onda radimo kao u sluµcaju (1). Trivijalni je sluµcaj i kada
!
je toµcka S na AB 0 : Ako je \SAK > \B 0 AK; onda je SA unutarnji polupravac
kuta \BAB 0 pa sijeµce BB 0 (po Teoremu 2.2.15).
Dakle, u svim mogućim sluµcajevima smo pokazali da je a k b:
K
(B) Neka su sada a i b sa suprotnih strana pravca c i neka su A 32 a i B 32 b
proizvoljne toµcke. Tada pravac c sijeµce AB u nekoj toµcki C:
! !
(1) Neka je AS unutarnji polupravac kuta \BAK: Tada je AS unutarnji polupravac
i kuta \CAK i jer je a k c on sijeµce pravac c u nekoj toµcki C 0 :
K
!
(2) Pokaµzimo da polupravac AS prolazi nutrinom kuta \BC 0 K:
(2a) Odaberimo bilo koju toµcku D tako da je (A-C 0 -D) i bilo koju toµcku E tako
da je (C-C 0 -E):
(2b) Pokaµzimo da je D unutarnja toµcka kuta \BC 0 K:
Budući su A i D sa suprotne strane pravca c te B i D s iste strane pravca c;
!
imamo da je toµcka D s iste strane pravca c kao i C 0 B: Nadalje, C i A su sa
! !
iste strane pravca C 0 B te C i E sa suprotnih strane pravca C 0 B pa su A i E
!
sa suprotnih strana pravca C 0 B: Dobili smo da su toµcke A i E te A i D sa
! ! !
suprotnih strana pravca C 0 B pa su stoga D i C 0 K s iste strane pravca C 0 B:
Dakle, D je unutarnja toµcka kuta \BC 0 K:
!
(3) Time smo pokazali da je C 0 D unutarnji polupravac kuta \BC 0 K i, zbog
c k b; on sijeµce pravac b u nekoj toµcki B 0 :
K
!
Dakle, i AS sijeµce b u toµcki B; a to je i trebalo dokazati.
3.2. PARALELE I RAZILAZNI PRAVCI 85
Teorem 3.2.13.
Teorem 3.2.14.
Teorem 3.2.15.
!
paralelni s pravcem KL prema njihovim krajevima K i L, nazivamo dvokra-
! ! !
jnikom. Figuru koju µcine tri pravca KL, KM i LM paralelna u parovima
prema krajevima K, L i M , ali ne sva tri paralelna istom kraju, ta tri kraja K,
L i M nazivamo trokrajnikom.
Jednokra jnik.
TEOREM 3.3.2 Ako pravac a ne prolazi niti jednim vrhom asimptotskog tro-
kuta, a sijeµce jednu njegovu stranicu, onda a sijeµce još toµcno jednu stranicu tog
trokuta.
!
(2) Ako pravac a prolazi nutrinom kuta \P AK; onda zbog q k P K on si-
K
!
jeµce polupravac P K:
!
(3) Ako pravac a prolazi nutrinom kuta \QAK; onda zbog q k QK on si-
K
!
jeµce polupravac QK:
!
(B) Pravac a sijeµce beskonaµcnu stranicu P K u toµcki A:
(1) Spojimo A sa Q: Tada pravac a ili prolazi nutrinom kuta \P AQ ili nutrinom
kuta \QAK: Ne moµze biti na spojnici AQ; jer bi u tom sluµcaju pravac a prolazio
vrhom Q:
(2) Ako pravac a prolazi nutrinom kuta \P AQ; onda on po Teoremu 2.2.17
sijeµce P Q:
! !
(3) Ako pravac a prolazi nutrinom kuta \QAK, onda zbog P K k QK si-
K
!
jeµce QK:
Teorem 3.3.3.
0 0 0
No, s druge strane je + = 2R; tj. + < + : Slijedi < ; što je i
trebalo dokazati.
Tvrdimo da je \Q \Q0 .
Pretpostavimo suprotno, tj. \Q < \Q0 ili \Q > \Q0 . Razmotrimo sluµcaj kada
je \Q > \Q0 .
!
(1) Prenesimo kut \Q0 s vrhom u Q duµz QP prema kraju: dolazimo do kuta
\P 0 Q0 K 0 koji je kongruentan kutu \P QA.
!
(2) Po de…niciji paralelnosti prenešeni krak mora sijeµci polupravac P K u nekoj
toµcki A.
!
(3) Odredimo sada toµcku A0 na P 0 K 0 tako da vrijedi P A P 0 A0 i (P -A-K):
(4) Sada je 4P QA 4P 0 Q0 A0 (po S-K-S pouµcku). Slijedi da je \P 0 Q0 A0
\P QA:
(5) Po konstrukciji je \P 0 Q0 K 0 \P QA; a po (4) imamo \P 0 Q0 A0 \P QA
pa je \P Q K0 0 0
\P Q A , što je u protuslovlju s Aksiomom (III4 ).
0 0 0
3.4 µ
FUNKCIJA LOBACEVSKOG
Neka je dan pravac p i toµcka T van njega. Povucimo toµckom T paralelu q sa p
prema kraju K i neka je N noµzište okomice iz toµcke T na p.
De…nicija 3.4.1.
Teorem 3.4.2.
!
(a) U toµckama kraka OK dignimo okomice i dokaµzimo da sve te okomice ne
!
mogu sjeµci drugi krak OL:
Pretpostavimo suprotno, tj. da sve okomice na jedan krak sijeku drugi krak.
!
(a1) Odaberimo proizvoljnu toµcku A na kraku OK i neka okomica u toµcki A
! !
na OK sijeµce OL u toµcki B: Odaberimo toµcku A1 tako da vrijedi (O-A-A1 )
! !
i OA AA1 : Neka okomica u toµcki A1 na OK sijeµce OL u toµcki B1 : Sada
odredimo toµcku A2 tako da je (O-A1 -A2 ) i OA1 A1 A2 : Sjecište okomice u A2
sa drugim krakom oznaµcimo s B2 : Nastavimo dalje istim postupkom.
(b1) Uoµcimo sada duµzinu OA. Sve toµcke duµzine OA podijelimo u dvije klase
na slijedeći naµcin:
! !
K1 = fX : okomica na OK u toµcki X sijeµce OLg [ fOg,
! !
K2 = fY : okomica na OK u toµcki Y ne sijeµce OLg.
(b2) K1 i K2 su neprazni skupovi, jer je O 2 K1 , A 2 K2 .
(b3) Dokaµzimo da rastav udovoljava uvjete Dedekindovog aksioma, tj. da je
(O-X-Y ) za bilo koje toµcke X 2 K1 i Y 2 K2 :
Pretpostavimo suprotno, tj. da je (O-Y -X) .
L
B
B'
ω
K
O Y A X
Slika 3.4.3 - (b3).
! !
Neka okomica u toµcki X na krak OK sijeµce krak OL u toµcki B. Primijenimo
!
Paschov aksiom na trokut 4OXB i okomicu na OK u toµcki Y . Kako ta okomica
!
ne sijeµce krak OL mora sjeći duµzinu XB u unutarnjoj toµcki B 0 . No, tada bi
trokut 4Y XB 0 imao dva prava kuta što je nemoguće. Dakle, doista vrijedi
(O-X-Y ).
(b4) Primjenom Dedekindovog aksioma postoji Dedekindova toµcka C takva da
(O-X-C) ) X 2 K1 i
(C-Y -A) ) Y 2 K2 .
(c) Tvrdimo da je C 2 K2 .
!
(d1) Budući da je C 2 K2 ta okomica ne sijeµce OL.
!
(d2) Preostaje još pokazati svojstvo da svaki unutarnji polupravac CS kuta
!
\OCL sijeµce OL. Jedini netrivijalni sluµcaj je kada su toµcke C i S s iste strane
!
pravca OL.
!
(d3) Spustimo iz S okomicu na OK i neka je S 0 noµzište te okomice. Vrijedi
(O-S 0 -C). Naime kad bi bilo (O-C-S 0 ); onda bi u trokutu 4SCS 0 suma kuteva
bila veća od 2R.
!
(d4) Kako je (O-S 0 -C) imamo da je S 0 2 K1 pa ta okomica sijeµce OL u nekoj
toµcki S 00 .
! !
(d5) Primjenimo Pacshov aksiom na trokut 4OS 0 S 00 i CS: CS sijeµce stranicu
S 0 S 00 u unutarnjoj toµcki pa mora sjeći i stranicu OS 00 .
!
Dakle, SC sijeµce OS 00 u unutrašnjoj toµcki C 0 .
! !
Ovim smo pokazali da je CL k OL: Dakle, (OC) = !:
L
Inverznu funkciju funkcije Lobaµcevskog oznaµcavamo sa
1
= : h0; Ri ! R+ :
Neka se pravci p i q sijeku u toµcki S i neka je \(p; q) < R: Ortogonalna projekcija
pravca q na pravac p interval duljine 2 ( ):
DOKAZ. (a) Neka je l1 < l2 , tj. N T1 < N T2 . Pokaµzimo da je (l1 ) > (l2 ) :
Teorem 3.4.4.
Teorem 3.4.5.
µ
3.5. DVOPRAVOKUTNI CETVEROKUTI 95
!
Neka je l 2 h0; 1i takav da vrijedi (l) = !. Na simetrali OL kuta \KOK 0
!
odredimo toµcku N tako da je ON l. U toµcki N dignimo okomicu na OL.
Time smo dobili traµzeni dvokrajnik KOK 0 .
Neposredna posljedica prethodnog teorema je:
b
P2
-
T D
a
Q
P1
> q2 q1 >
L K
>
-
>
N C p
Konstrukcija paralele.
3.5 µ
DVOPRAVOKUTNI CETVEROKUTI
µ
DEFINICIJA 3.5.1 Cetverokut sa dva susjedna prava kuta naziva se dvo-
pravokutnim µcetverokutom.
Saccherijev µc etverokut.
96 µ
POGLAVLJE 3. HIPERBOLICKA GEOMETRIJA
Teorem 3.5.6.
(6) Time smo dobili pravokutnik AA00 D00 D - što je nemoguće (pravokutnik ne
postoji u hiperboliµckoj geometriji).
(C) Neka se u promatranim dvopravokutnim µcetverokutima podudaraju krakovi
AB A0 B 0 .
Dovoljno je dokazati da se podudaraju gornje baze (po Teoremu 3.5.6).
Teorem 3.5.8.
Teorem 3.5.9.
Teorem 3.5.9 - 1.
Teorem 3.5.11.
Teorem 3.6.1.
0 0 0
(1) Odredimo toµcku T1 tako da je (N1 -T1 -T1 ) i N1 T1 l.
0
0
(2) Povucimo toµckom T1 paralelu s p ili prema kraju K .
0
(3) Po Paschovom aksiomu za jednokrajnik T1 N1 K 0 i pravac q slijedi da q mora
0
!
sjeći T1 K 0 u toµcki Q.
0
(4) Odredimo toµcku T2 tako da je QT1 QT2 i (T2 -Q-T1 ).
(5) Spustimo iz Q i T2 okomice na p i noµzišta oznaµcimo P i N2 :
0
(6) Sada su dvopravokutni µcetverokuti T2 N2 P Q i P N1 T1 Q kongruentni pa je
0
T2 N2 N 1 T1 l.
106 µ
POGLAVLJE 3. HIPERBOLICKA GEOMETRIJA
TEOREM 3.6.3 Svaka dva razilazna pravca imaju toµcno jednu zajedniµcku oko-
micu.
Teorem 3.6.3.
! !
Neka su p = LL0 i q = KK 0 razilazni pravci.
(1) Odaberimo proizvoljne toµcke T i T 0 na q. Iz tih toµcaka spustimo okomice
na p i noµzišta oznaµcimo N i N 0 .
(2) Ako je T N T 0 N 0 onda je N N 0 T T 0 Sacherijev µcetverokut pa je simetrala
duµzine N N 0 traµzena zajedniµcka okomica. Zato pretpostavimo da vrijedi T N
> T 0N 0.
(3) Neka je T 00 toµcka za koju vrijedi (N -T 00 -T ) i N T 00 N 0T 0.
(4) Uoµcimo kut \N 0 T 0 L i prenesimo ga: dolazimo do kongruentnog kuta
\N T 00 M \N 0 T 0 L:
!
(5) Povucimo toµckom N paralelu sa T 00 M prema kraju M: Povucimo paralelu
!
toµckom N 0 sa T 0 L prema kraju L.
(6) Time smo dobili jednokrajnike N T 00 M i N 0 T 0 L i vrijedi N T 00 M N 0 T 0 L.
Dakle i \T N M
00
\T N L; a onda su kongruentni i kutovi \LN K i \M N K.
0 0 0
Teorem 3.6.5.
TEOREM 3.6.6 Ako su A; B i C tri toµcke jednog pravca a P toµcka van tog
pravca tada polovišta duµzina P A; P B i P C nisu kolinearne toµcke.
Teorem 3.6.6.
3.7 µ
POINCAREOV MODEL HIPERBOLICKE
GEOMETRIJE
3.7.1 Opis modela i aksiomi (I); (II); (IV )
Da bismo dokazali neproturjeµcnost hiperboliµcke geometrije, potrebno je navesti
neki njen model.
Pretpostavljajući, da je euklidska planimetrija neproturjeµcna, dokazat ćemo ne-
proturjeµcnost hiperboliµcne planimetrije, navodeći njen Poincareov model.
U tom modelu hiperboliµcke ravnine, za osnovne objekte, toµcke i pravce uzimamo:
toµcke su sve toµcke jedne euklidske poluravnine (bez ruba, to je graniµcni
pravac i oznaµcimo ga sa x);
pravci su sve polukruµznice u toj poluravnini okomite na graniµcni pravac
(središta su im na pravcu x) i svi polupravci te poluravnine okomiti na
njezin graniµcni pravac. I polukruµznice i polupravce kraće ćemo nazivati
h-pravci
110 µ
POGLAVLJE 3. HIPERBOLICKA GEOMETRIJA
Toµc ke i pravci.
Relacija p oredka.
Paschov aksiom .
3.7.2 Inverzija
Duljinu duµzine AB oznaµcavati ćemo sa jABj
NAPOMENA 3.7.2
(A) Ako ravninu smatramo Gaussovom kompleksnom ravninom, s pravokut-
nim koordinatnim sustavom s ishodištem u O, tj. toµckama M i M 0 2
pridruµzimo kompleksne brojeve z = (x; y) i z 0 = (x0 ; y 0 ); onda je inverzija dana
formulom
r2
z0 = :
z
Ako se radi o inverziji u odnosu na kruµznicu jz aj = r; onda zamjenjujući z 0 ;
z redom sa z 0 a; z a iz prethodne formule dobijamo
z +
z0 = ; ; ; ; 2 C.
z+
Ova formula obuhvaća i inverziju u odnosu na pravac, koja je dana formulom
z0 = e 2i'
z+ const.
(G) Kompozicija neparnog broja inverzija, koja ima tri …ksne toµcke, je inverzija
u odnosu na kruµznicu odre†enu tim toµckama.
Zaista, neka je f takva kompozicija neparnog broja inverzija, koja ima tri …ksne
toµcke i g inverzija u odnosu na kruµznicu odre†enu tim toµckama. Tada je g
f kompozicija parnog broja inverzija koja ima tri …ksne toµcke pa je, prema
prethodnoj tvrdnji, g f = id (identiteta). Iz
g f = id ) g (g f ) = g id )
(g g) f = g ) id f = g ) f = g;
dakle f je inverzija.
(H) Inverzija, a time i kompozicija inverzija, µcuva kutove (ne i njihovu or-
jentaciju), jer je to analitiµcka funkcija.
(I) Skup svih inverzija ravnine u odnosu na kompoziciju praslikavanja µcini grupu,
oznaµcavat ćemo je sa G.
Teorem 3.7.4.
Teorem 3.7.5.
114 µ
POGLAVLJE 3. HIPERBOLICKA GEOMETRIJA
TEOREM 3.7.7 Postoji inverzija koja preslikava dani pravac i danu kruµznicu
jedno na drugo.
TEOREM 3.7.8 Postoji inverzija koja dvije kruµznice preslikava jednu na drugu.
No, oµcito, aksiom (VH ) u Poincareovom modelu jest ispunjen, jer toµckom M van
pravca p (p je euklidska polukruµznica kojoj je AB promjer, O središte), prolaze
barem dva pravca, koji ne presjecaju dani pravac p. Pravci a i b su paralelni s
pravcem p (po su euklidske polukruµznice kojima su euklidske duµzine AM i BM
!
sekante). Na slici je pravac c je razilazan s pravcem p, a pravac M M 0 je okomica
iz M na pravac p:
Dakle, postojanje Poincareovog modela u euklidskoj planimetriji dokazuje, da iz
neproturjeµcnosti euklidske planimetrije proizilazi neproturjeµcnost hiperboliµcne
planimetrije.
3.8 µ
ZADACI ZA VJEZBU
1. Dokaµzite Teorem 3.2.10.
2. Dokaµzite Paschov aksiom za dvokrajnik i trokrajnik.
3. Jednakokutni jednakokrajnik je jednakokrajnik s kongruentnim ku-
tovima. Dokaµzite da su dva jednakokutna jednokrajnika kongruentna ako
su im kongruentne konaµcne stranice.
4. Dva su Saccherijeva µcetverokuta kongruentna ako su im kongruentni odgo-
varajući elementi:
(c) tri stranice od kojih su dvije susjedne, a treća nesusjedna je ili baza
ili donji krak;
(d) baza, jedan donji krak i njemu nesusjedni gornji krak ako pravci na
kojima leµze preostale dvije stranice nisu razilazni.
10. Peteropravokutnik je peterokut s pravim kutovima. Dokaµzite da u hiper-
boliµckoj ravnini postoji peteropravokutnik.
Dokaµzite da su dva peteropravokutnika kongruentna
(a) ako su dvije susjedne stranice jednog kongruentne odgovarajućim el-
ementima drugog;
(b) ako su dvije nesusjedne stranice jednog kongruentne odgovarajućim
elementima drugog.
11. Dokaµzite da u hiperboliµckoj ravnini postoji šesterokut µciji su svi kutovi
pravi (šesteropravokutnik).
12. Dokaµzite da su dva šesteropravokutika kongruentna, ako su tri susjedne
stranice jednog kongruentne odgovarajućim elementima drugog šestero-
pravokutnika.
13. Neka je ABCD Lambertov µcetverokut kojemu je \D < R: Dokaµzite da je
AB < CD:
14. Dokaµzite da je donja osnovica Saccherijevog µcetverokuta manja od gornje.
15. Dokaµzite da je srednjica trokuta manja od polovice odgovarajuće stranice.
16. Dokaµzite da je stranica pravilnog šesterokuta upisanog u kruµznicu veća od
polumjera te kruµznice.
17. Neka je ABCD Lambertov µcetverokut kojemu je \D < R: Dokaµzite da je
duµzina koja spaja polovišta baza manja od 12 (AB + CD):
18. Dokaµzite da je duµzina koja spaja polovište hipotenuze s vrhom pravog
kuta manja od polovice hipotenuze.
19. Dokaµzite da je u pravokutnom trokutu okomica iz polovišta hipotenuze na
jednu od kateta manja od polovice druge katete.
20. Dokaµzite da u hiperboliµckoj geometriji vrijedi za visine trokuta (misli se
na pravce koji prolaze vrhom trokuta i okomiti su na suprotnu stranicu)
vrijedi:
(a) Ako se dvije visine trokuta sijeku, tada toµckom presjeka prolazi i
treća visina trokuta;
(b) Ako su dvije visine razilazne, tada je i treća razilazna sa svakom od
njih i sve tri su okomite na isti pravac;
(c) Ako su dvije visine paralelne u istom smjeru, tada je i treća paralelna
sa svakom od njih u istom smjeru.
122 µ
POGLAVLJE 3. HIPERBOLICKA GEOMETRIJA
21. Skup svih pravaca koji prolaze jednom toµckom O nazivamo eliptiµckim
pramenom, a toµcku O vrhom pramena. Skup svih pravaca koji su
paralelni prema istom kraju K nazivamo paraboliµckim pramenom, a
kraj K krajem tog pramena. Skup svih pravaca koji su okomiti na jedan
te isti pravac o nazivamo hiperboliµckim pramenom, a pravac o bazom
tog pramena.
Dokaµzite:
(a) Simetrale stranica trokuta pripadaju istom pramenu.
(b) Simetrale dvaju vanjskih kutova trokuta i simetrala nasuprotnog un-
utarnjeg kuta pripadaju istom pramenu.
22. Neka su a i b dva pravca i toµcke A i B na njima. Kaµzemo da su A i B
korespondentne toµcke, oznaka A v B; ako pravci a i b µcine s pravcem
AB s iste strane tog pravca kongruentne kutove. Dokaµzite: Toµcke A i
B pravaca a i b su korespondentne onda i samo onda ako pravci a i b i
simetrala duµzine AB pripadaju istom pramenu pravaca.
Dokaµzite: Za svaku toµcku A pravca a postoji jedinstvena toµcka B pravca
b tako da su A i B korespondentne toµcke.
23. Neka su A i B korespondentne toµcke na pravcima a i b te A0 i B 0 toµcke
na pravcima a0 i b0 : Toµcke A0 i B 0 su korespondentne ako i samo ako je
AB A0 B 0 :
24. Neka pravci a; b i c pripadaju istom parmenu i neka su A; B i C toµcke na
njima (redom). Dokaµzite da iz A v B i A v C slijedi B v C:
µ ! ! ! !
25. Cetverokut ABCD kojemu je AB k DC i AD k BC nazivamo hiper-
K L
boliµckim µcetverokutom. Dokaµzite da su simetrale vanjskih kutova u
vrhovima B i D i simetrale unutarnjih vrhova u vrhovima A i C me†u-
sobno razilazni pravci i da su okomite na jedan isti pravac (zajedniµcka
normala svih naznaµcenih simetrala).
U narednim zadacima se pretpostavlja da je poznata konstrukcija pravca
koji prolazi kroz danu toµcku i paralelan je danom pravcu u danom smjeru.
26. Konstruirajte kut paralelnosti (l) za danu duµzinu l:
27. Neka se pravci a i b sijeku u toµcki T: Konstruirajte pravac c paralelan
pravcima a i b:
28. Dana su dva pravca koji se sijeku. Konstruirajte pravac koji je okomit na
jedan od njih, a paralelan je s drugim.
29. Dana su dva paralelna pravca. Konstruirajte pravac paralelan njima.
30. Dana su dva razilazna pravca. Konstruirajte paralelu s njima.
ELEMENTI - PRVA
KNJIGA
DEFINICIJE
(D-19) Ravnocrtni su likovi oni koji su ome†eni duµzinama, oni obhva´ceni s tri
su trostraniµcni, oni obuhva´ceni s µcetiri µcetverostraniµcni, a oni obuh-
va´ceni s više od µcetiri duµzine jesu mnogostraniµcni likovi.
(D-20) Od trostraniµcnih likova jednakostraniµcnan trokut jest onaj koji ima tri
iste stranice, jednakokraµcan onaj koji ima samo dvije jednake stranice,
a raznostraniµcnan onaj koji ima tri nejednake stranice.
(D-21) Od trostraniµcnih likova još je pravokutnan trokut onaj koji ima pravi
kut, tupokutan onaj koji ima tupi kut, a oštrokutan onaj koji ima tri
oštra kuta.
(D-22) Od µcetverostraniµcnih likova kvadrat je onaj koji je jednakostraniµcan i pra-
vokutan, pravokutnik onaj koji je pravokutan, a nije jednakostraniµcan,
romb onaj koji je jednakostraniµcan, a nije pravokutan, a romboid je
onaj kojemu su nasuprotne stranice i kutovi me†usobno jednaki, a koji
nije ni jednakostraniµcan ni pravokutan. A µcetverostraniµcni likovi pored tih
neka se nazovu trapezima.
(D-23) Paralelne su one duµzine koje se u istoj ravnini i koji se, neograniµceno
produµzene u oba smjera, me†usobno ne sastaju ni u jednom smjeru.
POSTULATI I AKSIOMI
PROPOZICIJE
PROPOZICIJA 1. Na danoj duµzini konstruiraj jednakostraniµcan trokut.
Prop ozicija 1.
DOKAZ. Neka su dani toµcka A i duµzina BC. Treba odrediti toµcku F tako da
vrijedi AF = BC.
Spojimo toµcke A i B [(P-1)]. Nad duµzinom AB konstruirajmo jednakostraniµcan
trokut 4ABD (primjenom Propozicije 1.). Konstruirajmo kruµznicu k1 =
! !
k(B; BC) [(P-3)]. Neka su AD i BD pravci [(P-2)] i neka je E toµcka u kojoj ta
!
kruµznica sijeµce pravac BD. Opišimo kruµznicu k2 = k(D; DE) [(P-3)] i neka je
!
F toµcka u kojoj ta kruµznica sijeµce pravac AD.
Prop ozicija 2.
Prop ozicija 3.
Prop ozicija 4.
1 Da su trokuti 4ABC i 4DEF jednaki, znaµci da su oni sukladni i pisat ćemo 4ABC =
4DEF: Tvrdnja Propozicije 4. je poznati S-K-S pouµcak o sukladnosti trokuta.
127
Prop ozicija 5.
Prop ozicija 6.
Prop ozicija 7.
Prop ozicija 8.
Prop ozicija 9.
PROPOZICIJA 11. Iz dane toµcke na danom pravcu povu´ci pravac pod pravim
kutom prema danom pravcu.
!
DOKAZ. Neka je AB dani pravac i C dana toµcka na njemu.
!
Treba konstruirati okomicu na pravac AB u toµcki C:
!
DOKAZ. Neka su dani pravac AB i toµcka C koja ne leµzi na njemu.
!
Treba konstruirati okomicu na AB koja prolazi toµckom C:
!
Odaberimo toµcku D s druge strane pravca AB i konstruirajmo kruµznicu
!
k = k(C; CD) [(P-3)] i sjecišta te kruµznice sa AB oznaµcimo sa G i E: Raspolovi
mo toµckom H duµzinu GE (Propozicija 10.) i povucimo duµzine CG; CH i CE
[(P-1)].
! ! !
Tvrdimo da je CH traµzena okomica, tj. CH ? AB:
131
PROPOZICIJA 13. Ako pravac povuµcen nad pravcem µcini kutove moraju ti
kutovi biti ili oba prava ili saµcinjavaju zajedno dva prava kuta.
! !
DOKAZ. Neka se pravci AB i neka CD sijeku u toµcki B i neka su kutovi
\DBA i \ABC susjedni kutovi.
Tvrdimo da su kutovi \DBA i \ABC ili pravi ili saµcinjavaju zajedno dva prava
kuta.
Ukoliko su oni jednaki onda su po (D-10) i pravi.
! !
Ukoliko oni nisu jednaki tada u toµcki B povucimo okomicu EB na pravac DC
(Propozicija 11.). Sada su kutovi \DBE i \EBC pravi. Tada je \CBE =
\CBA + \ABE i dodavanjem kuta \EBD dobivamo [(A-2)] :
\CBE + \EBD = \CBA + \ABE + \EBD:
Analogno je \DBA = \DBE + \EBA i dodavanjem kuta \ABC dobivamo
[(A-2)] :
\DBA + \ABC = \DBE + \EBA + \ABC:
U dobivenim jednakostima desne strane su jednake pa je [(A-1)]
\CBE + \EBD = \DBA + \ABC;i kutovi \DBA; \ABC
saµcinjavaju zajedno dva prava kuta.
PROPOZICIJA 14. Ako ma s kojim pravcem u istoj toµcki na njemu dva
polupravca s razliµcitih strana ovog pravca grade susjedne kutove koji zajedno µcine
dva prava kuta tada se ta dva polupravca moraju se nalaziti na istom pravcu.
132 ELEMENTI - PRVA KNJIGA
! ! !
DOKAZ. Neka je dan pravac AB i neka su BC i BD polupravci s razliµcitih
!
strana pravca AB takvi da je zbroj \ABC + \ABD jednak dvama pravim
kutovima.
! ! ! !
Tvrdimo da polupravci BC i BD leµze na istom pravcu, tj. BC = BD.
! !
U suprotnom, neka je BE onaj polupravac koji sa BC leµzi na istom pravcu. Po
Propoziciji 13. je zbroj kutova \ABC +\ABE jednak dvama pravim kutovima.
! !
Primjenom Propozicije 13. na polupravce EA i CD dobivamo da je zbroj
\DEA + \CEA jednak dvama pravim kutovima. Isto tako, primjenimo li
! !
istu propoziciju na polupravce ED i AB dobivamo da je zbroj \DEA + \DEB
jednak dvama pravim kutovima. Slijedi \DEA + \CEA = \DEA + \DEB
[(A-1)]. Oduzimanjem kuta \DEA [(A-3)] dobivamo \CEA = \DEB:
Analogno se pokazuje i druga tvrdnja.
PROPOZICIJA 16. U svakom trokutu je vanjski kut dobiven produµzivanjem
jedne stranice ve´ci od svakog od dva nesusjedna unutarnja kuta.
Izmimo bilo koja dva kuta, recimo \ABC i \ACB; i dokaµzimo da je zbroj
\ABC + \ACB manji od dva prava kuta. Produljimo BC do BD [(P-2)]. Po
Propoziciji 16. je \ACD > \ABC: Odavde, dodavanjem kuta \ACB dobivamo
da je \ACD + \ACB > \ABC + \ACB: Budući je \ACD + \ACB jednako
dvama pravim kutovima (Propozicija 13.) imamo da je zbroj \ABC + \ACB
manji od dva prava kuta.
PROPOZICIJA 18. U svakom trokutu nasuprot ve´ce stranice leµzi ve´ci kut.
! !
Neka je E sjecište pravaca BD i AC: U trokutu 4BAE vrijedi AB + AE > BE
(Propozicija 20.). Dodavanjem EC dobivamo AB + AE + EC > BE + EC
[(A-4)]. Kako je AC = AE + EC slijedi da je i
AB + AC > BE + EC:
Isto tako, u trokutu 4CED je CE + ED > CD (Propozicija 20.), i dodavanjem
BD dobivamo CE + ED + BD > CD + BD [(A-4)]. Po konstrukciji je ED +
DB = EB pa iz prethodne nejednakosti imamo
CE + ED > CD + BD:
Imamo BA + AC > BE + EC > CE + ED > CD + BD; a to je i trebalo
dokazati.
Dokaµzimo i drugu tvrdnju \BDC > BAC:
Promotrimo trokut 4DEC: Vanjski kut trokuta \BDC je veći od kuta \DEC
(Propozicija 16.): Isto tako za trokut 4ABE je \BEC > \EAB: Slijedi da je
\BDC > \DEC = \BEC > \EAB = \CAB i tvrdnja je dokazana.
136 ELEMENTI - PRVA KNJIGA
DOKAZ. Neka su zadane tri duµzine a; b i c te neka je zbroj bilo kojih dviju
duµzina veći od treće.
!
Budući je \CAB > \F DE konstruirajmo kut \EDG nad DE jednak kutu
!
\BAC (Propozicija 23.) i na DG neka je G toµcka takva da je DG = AC.
Spojimo G sa D i E: Promotrimo trokute 4ABC i 4DEG: Po S-K-S pouµcku
o sukladnosti (Propozicija 4.) oni sukladni pa je BC = EG: Budući je trokut
4DGF jednakokraµcan imamo da vrijedi \DGF = \DF G (Propozicija 5.).
Dakle, \DF G = \DGF > \EGF pa je pogotovo \EF G > \EGF: Dakle, u
trokutu 4EF G je \EF G > \EGF pa je EG > EF (Propozicija 19.). Kako
je EG = BC to je i BC > EF :
PROPOZICIJA 25. Ako su kod dva trokuta dvije stranice jednake, a tre´ce
stranice nejednake, onda je u onom trokutu kojem je stranica ve´ca nasuprotni
kut ve´ci.
PROPOZICIJA 26. Ako su kod dva trokuta po dva odgovaraju´ca kuta jednaka
i jednake odgovaraju´ce stranice i to ili one uz ta dva kuta ili one nasuprot jed-
nom od odgovaraju´cih kutova tada su i preostale odgovaraju´ce stranice i preostali
kutovi jednaki.
PROPOZICIJA 27. Ako pravac sijeµce druga dva pravca i tvori s njima jed-
nake unutarnje, izmjeniµcne kutove onda su ta dva pravca paralelna.
! ! !
DOKAZ. Neka pravac EF sijeµce pravce AB i CD u toµckama E i F i neka su
izmeniµcni kutovi jednaki, tj. \AEF = \EF D (ili \BEF = \CF E):
! !
Treba dokazati da su AB i CD paralelni pravci.
! !
Pretpostavimo suprotno, tj. da se polupravac EB sijeµce sa F D u toµcki G:
Promotrimo trokut 4EF G. Kako je \AEF je vanjski kut trokuta 4EF G to
je \AEF > \EF G (Propozicija 16.), što je u protuslovlju s pretpostavkom.
! !
Sliµcno se dokazuje da EA ne sijeµce F C:
! !
Dakle, pravci AB i CD su paralelni [(D-23)].
PROPOZICIJA 28. Ako pravac koji sijeµce dva pravca tvori s njima s iste
svoje strane vanjski kut jednak unutarnjem kutu ili dva unutarnja kuta jednaka
dvama pravim kutovima onda su ti pravci paralelni.
! ! !
DOKAZ. Neka pravac EF sijeµce pravce AB i CD u toµckama G i H; te neka
je ili \EGB = \GHD ili \BGH + \GHD = 2R:
! !
Treba dokazati da je AB k CD:
! !
Dakle, izmjeniµcni kutovi \GHD i \AGH su jednaki pa je AB k CD (Propozi-
cija 27.).
PROPOZICIJA 29. Ako pravac sijeµce dva paralelna pravca, onda on s njima
tvori jednake izmjeniµcne kutove, vanjski kut odgovara unuhtrašnjem s iste strane
i dva unutrašnja kuta s iste strane su jednaka dvama pravim kutovima.
! ! !
DOKAZ. Neka pravac EF sijeµce paralelne pravce AB i CD u toµckama G i H:
Treba dokazati da je
\AGH = \GHD; \EGB = \GHD i \BGH + \GHD = 2R:
Dokaµzimo prvu tvrdnju \AGH = \GHD.
! !
Dobili smo da je \AGK = \GKD [(A-1)] i dalje AB k CD (Propozicija 27.).
PROPOZICIJA 31. Kroz danu toµcku povu´ci pravac paralelan danom pravcu.
!
DOKAZ. Neka je dana toµcka A van danog pravca BC:
!
Odaberimo na BC proizvoljnu toµcku D i spojimo AD. Uoµcimo kut \ADC.
Prenesimo \ADC uz AD s druge strane iz vrha A. Neka je tako dobiven
!
\EAD (Propozicija 23.). Dobili smo da je EA traµzena paralela (Propozicija
27.).
PROPOZICIJA 32. U svakom trokutu vanjski kut je jednak zbroju dvaju
nesusjednih unutarnjih kutova, a zbroj sva tri unutrašnja kuta jednak je dvama
pravim kutovima.
!
DOKAZ. Neka je dan trokut 4ABC. Odaberimo na BC toµcku D. \ACD je
vanjski kut trokuta 4ABC:
Dokaµzimo \BAC + \ABC = \ACD:
! !
Povucimo kroz C paralelu CE sa AB (Propozicija 31.).
! ! !
Iz AB k CE i jer AC sijeµce te pravce slijedi \BAC = \ACE (Propozicija
! ! !
29.). Isto tako iz AB k CE i jer BD sijeµce te pravce, slijedi \ECD = \ABC
(Propozicija 29.). Sada je \BAC + \ABC = \ACE + \ECD [(A-1)], tj.
\BAC + \ABC = \ACD:
Time je dokazano da je vanjski kut trokuta jednak zbroju dva nesusjedna kuta
trokuta: \BAC + \ABC = \ACD:
Dodavanjem ovoj jednakosti kuta \BCA dobivamo da je \BAC + \ABC +
\BCA = \ACD + \BCA: Budući je \ACD + \BCA = 2R (Propozicija 13.),
zaista je zbroj sva tri unutrašnja kuta trokuta jednak 2R [(A-1)]:
PROPOZICIJA 33. Duµzine koje spajaju s iste strane krajeve jednakih i
paralelnih duµzina i same su jednake i paralelne.
! ! !
Spojimo BC: Budući je AB k CD i pravac BC sijeµce paralelne pravce izmje-
niµcni kutovi su jednaki: \ABC = \BCD (Propozicija 29.). Trokuti 4ABC
i 4BCD su sukladni (AC = BD; \ABC = \BCD; BC zajedniµcka stranica,
Propozicija 26.). Iz sukladnosti trokuta slijedi prva tvrdnja BD = AC:
! !
Dokaµzimo i drugu tvrdnju BD k AC:
!
Iz sukladnosti trokuta 4ABC i 4BCD slijedi i \ABC = \DCB: Budući BC
! !
sijeµce pravce AB i CD i µcini me†usobno jednake izmjeniµcne kutove zaista je
! !
AC k BD (Propozicija 27.).
PROPOZICIJA 34. Kod paralelograma su nasuprotne stranice jednake, na-
suprotni kutovi su jednaki i dijagonala ga raspolavlja.
! ! !
Budući je AB k CD i pravac CD ih presjeca, imamo \ABC = \CBD (Propozi-
! ! !
cija 29.). Isto tako, AC k BD i pravac CD ih presjeca, vrijedi \ACB = \CBD:
Slijedi da su trokuti 4ABD i 4BCD sukladni (zajedniµcka stranica i jednaki
kutovi na njoj, Propozicija 26.), tj. dijagonala raspolavlja paralelogram. Dakle,
143
! !
Konstruiramo paralelu kroz B sa CA; a kroz C paralelu sa BD (Propozicija 31.):
!
Sjecišta tih paralela s pravcem AD oznaµcimo sa E i F: Dobili smo dva jednaka
paralelograma EBCA i DBCF (Propozicija 35.). Trokut 4ABC je polovina
paralelograma, a trokut 4DBC je polovina paralelograma DBCF (Propozicija
36.). Dakle, trokut 4ABC je jednak trokutu 4DBC:
! !
Konstruiramao paralelu kroz B sa AC i paralelu kroz F sa DE (Propozicija 31.)
!
i sjecišta dobivenih paralela sa AD oznaµcimo sa G i H: Dobili smo dva jednaka
145
! !
Pretpostavimo suprotno, tj. da pravci BC i AD nisu paralelni: Povucimo
!
toµckom A paralelu s pravcem BC (Propozicija 31.) i njeno sjecište s pravcem
!
BD oznaµcimo E: Spojimo toµcke E i C: Trokut 4ABC jednak je trokutu 4EBC
(Propozicija 37.). No 4ABC jednak je i trokutu 4DBC pa imamo da je trokut
4BCE jednak trokutu 4BCD [(A-1)]. Dobili smo da je veći trokut jednak
manjemu, što je nemoguće [(A-5)].
PROPOZICIJA 40. Jednaki trokuti s jednakim osnovicama s iste strane od
njih leµze izme†u istih paralela.
!
U suprotnom, povucimo toµckom A paralelu s pravcem BC (Propozicija 31.)
!
i njeno sjecište s pravcem CD oznaµcimo sa F: Spojimo toµcke F i E: Trokut
146 ELEMENTI - PRVA KNJIGA
Prop ozicija 43
! !
Odaberimo na dijagonali toµcku K i povucimo njome paralele s AD i AB:
Presjeµcne toµcke tih paralela sa stranicama paralelograma oznaµcimo sa E; F; H
i G:
Paralelogrami EBGK i HKF D su dopune na dijagonali i treba dokazati da su
one jednake.
Budući je AC dijagonala paralelograma ABCD trokuti 4ABC i 4ACD su
jednaki (Propozicija 34.). Isto tako trokuti 4AEK i 4AKH su jednaki i nadalje
trokuti 4KGC i 4KCF su jednaki (Propozicija 34.). Sada je zbroj trokuta
4AEK i 4KGC jednak zbroju trokuta 4AHK i 4KCF [(A-2)]. Budući
je trokut 4ABC jednak trokutu 4ADC preostala dopuna EBGH jednaka je
preostaloj dopuni HKF D [(A-3)].
! ! !
Budući da pravac GH sijeµce paralelne pravce KM i F G to su i izmjeniµcni
kutovi \M HG i\HGF jednaki. Dodavanjem kuta \HGL dobivamo \M HG+
\HGL = \HGF + \HGL: Budući je \M HG + \HGL = 2R (Propozicija 29.)
to je i \HGF + \HGL = 2R [(A-1)]. Prema tome toµcke F; G i L leµze na
149
DOKAZ. Neka je trokut 4ABC takav da zadovoljava uvjet, tj. neka je kvadrat
nad stranicom BC jednak zbroju kvadrata nad stranicama AB i AC:
Tvrdimo da je kut \BAC pravi.
!
U toµcki A dignimo okomicu na AC i na toj okomici odaberimo toµcku D tako
da je DA = AB: Sada su kvadrati nad duµzinama DA i AB jednaki. Do-
dajmo im kvadrat nad AC: Zbroj kvadrata nad duµzinama DA i AC jednak je
zbroju kvadrata nad duµzinama AB i AC: Prvi zbroj je jednak kvadratu nad CD
(Propozicija 47.); a drugi zbroj je po pretpostavci jednak zbroju kvadrata nad
stranicama AB i AC. Dakle kvadrati nad AD i CB su jednaki pa je AD = CB:
151
Dobili smo da se trokuti 4ACD i 4ACB podudaraju u sve tri stranice, dakle
sukladni su (Propozicija 8.).
Slijedi \CAB = \CAD = R; a to se i tvrdilo.
152 ELEMENTI - PRVA KNJIGA
LITERATURA
153